Pođi, knjigo mutavog postanja,
i reci onoj što mi pjevaše jednom tu pjesmu Lozovu*:
da si samo pjesmu znala
a ne i značenje joj,
tada bi joj i mane prostila
što i meni su tištne, ziđući
krasote dom dugovjek.
Reci njoj, koja uokolo sebe
protraći tolika blaga,
ne mareći ni za čim doli da
trenu što zamiče životnost podari,
sve dao bih njojzi, samo
ljepota da joj traje kao ruža
opčarana u jantaru,
plamteć` u ruju crvenom,
sljubljena s njim, jednotvarna
i jednobojna mu, uprkos vremenu.
Njoj reci, što bludi, sa pjesmom
na usnicama, ali je ne zapijeva
nit` tvorca joj znade - neka bi sličnih
usana zatočnike joj mogla krasti
u vremenima nadolazećim, kad i naš prah
s Volerovim** slegne se u zaboravu,
dok se posvemašnje mijene ne rasrde
u ništenju svega sem čiste divote.
* Henri Loz, engleski kompozitor
** Edmund Voler, engleski pjesnik
Preveo Radomir D. Mitrić
